U gotovo svakom procesu savjetovanja prije ili kasnije dotaknemo strah. Ljudi dolaze zbog stresa, odnosa, odluke koju ne mogu donijeti, osjećaja da nešto nije u redu. Ispod toga vrlo često stoji strah koji nikad nije dobro pogledan.
Strah je dio nas
Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija, kao radost, tuga, ljutnja, iznenađenje i gađenje. Njegov posao je da nas zaštiti. Kad osjetimo opasnost, tijelo se sprema: srce ubrza, disanje postane plitko, mišići se napnu, usta se osuše. To je zdrava reakcija.
Zato cilj nije život bez straha. Ljudi koji pokušavaju dokazati da se nikad ne boje obično troše puno energije da tu sliku održe. Pravo pitanje je možeš li osjetiti strah i svejedno se pokrenuti.
Stvarna opasnost i strah veći od situacije
Ponekad strah odgovara stvarnosti: netko je zaista ugrožen, i tada je rad usmjeren na sigurnost i zaštitu. Puno je češće reakcija veća od onoga što se stvarno događa. Tijelo reagira kao da će se dogoditi nešto strašno, a razum zna da neće.
Takav strah obično nije o današnjem danu. On je odjek starijih iskustava, trenutaka kad je nečega bilo previše, a nije bilo nikoga da nam pomogne to prebroditi. Stvaran je kao osjećaj, čak i kad opasnost nije.
Imenuj ga
Strah raste u mraku. Dok je nejasan („nešto loše će se dogoditi“), djeluje ogromno. Jedan od prvih koraka je opisati ga što preciznije:
- Čega se točno bojim?
- Što zamišljam da će se dogoditi, korak po korak?
- Gdje ga osjećam u tijelu?
- Kad sam prvi put osjetila nešto slično?
Kad strah dobije oblik, s njim možeš raditi. Dok ga nema, on radi s tobom.
Kad strah počne upravljati životom
Nešto tjeskobe dio je svakog života. Problem nastaje kad dane počneš slagati oko nje: izbjegavaš situacije, provjeravaš, kontroliraš, ne kažeš što misliš. Ili kad je pokušavaš utišati na načine koji pomognu za jednu večer, a kasnije koštaju više: alkohol, prejedanje, previše posla, stalna zauzetost.
Tiši oblik straha koji često susrećem je strah da zauzmeš svoj prostor. Ne pitati, ne proturječiti, ne reći „ovo mi ne odgovara“, kao da bi pokazivanje sebe moglo imati strašnu cijenu. Vrijedi se nježno zapitati: gdje u svom životu se ne usudim biti cijela prisutna?
Male stvari koje smiruju tijelo
Kad strah naraste, tijelo se prvo treba osjetiti sigurno da bi um mogao jasno razmišljati. Nekoliko jednostavnih stvari može pomoći u trenutku:
- Izdahni dulje nego što udahneš. Na primjer, udah na četiri, izdah na šest, nekoliko puta.
- Osjeti tlo. Primijeti stopala na podu i težinu tijela na stolici.
- Pogledaj oko sebe. Imenuj pet stvari koje vidiš. To vraća pažnju u sadašnjost.
- Reci to naglas. „Sada me je strah, i sigurna sam u ovoj sobi.“
To ne uklanja uzrok, ali pomaže da prođeš kroz trenutak, a da te ne odnese.
Hrabrost dolazi nakon straha, a ne umjesto njega
Ne možemo preskočiti strah i odmah biti hrabri. Najprije trebamo prihvatiti dio sebe koji se boji. Kad je strah viđen i dopušten, obično se smanji. Hrabrost tada nije odsutnost straha, nego sposobnost da napraviš korak dok ga još osjećaš.
Kad je vrijeme za podršku
Ako te strah sprječava da živiš kako želiš, ako imaš napadaje panike, jake strahove od određenih situacija ili stalan osjećaj ugroženosti, pomaže raditi na tome s nekim. Ne moraš to nositi sama, a traženje pomoći nije znak slabosti.
Na savjetovanju gledamo o čemu je tvoj strah, odakle dolazi i što ti pomaže da se osjećaš sigurnije, tvojim tempom. I savjetovanje i psihoterapija rade sa strahom, tjeskobom i starim obrascima, uključujući one koji potječu iz ranih iskustava. Važnije od naziva je da radiš s osobom kojoj vjeruješ, tempom koji ti odgovara. Ako postoji potreba za dijagnozom, lijekovima ili liječničkom skrbi, reći ću ti to otvoreno i surađivat ćemo s tvojim liječnikom ili licenciranim specijalistom.
Ako imaš napadaje panike, dobro je i da liječnik isključi tjelesne uzroke. A ako strah ikad preraste u krizu ili misli o samoozljeđivanju, odmah se javi hitnoj službi ili liječniku.
← Svi resursi